Košarka je vrsta timskog sporta koji je danas, pored fudbala, jedan od najpopularnijih i najgledanijih sportova na svijetu. Vremenom su se od sterilne i pravilima ograničene igre razvile brojne varijacije koje su je učinile bližom igračima, a tehnike šutiranja, vođenja lopte i dodavanja postale su individualne kod svakog od majstora ovog sporta, i baš zbog tog se u igranju ali i gledanju košarke danas uživa na svim meridijanima.
Igra se loptom, pomoću ruku. Dvije ekipe, svaka sa po pet igrača na terenu, takmiče se koja će postići što više poena ubacivanjem lopte kroz obruč protivničkog koša. Ekipa koja postigne više poena je pobjednik. Međutim, iako na prvu zvuči jednostavno, stvar otežavaju pravila kojih posebno mnogo ima u takmičarskoj košarci. U slučaju da je krajnji rezultat neriješen, igraju se produžeci od po pet minuta, sve dok se ne dobije pobjednik.
Takmičarska košarka danas je isključivo dvoranski sport koji se odvija na košarkaškom terenu – parketu, dok se njene varijacije mogu igrati i na otvorenom, na raznim vrstama podloga, pa čak i na jednom, umjesto dva koša.
Nastanak
Istorija košarke, u odnosu na neke druge sportove, ne seže predaleko unazad. Nastala je krajem devetnaestog vijeka, tačnije 1891. godine u Sjevernoj Americi, u Springfildu.
Kanadski ljekar Džejms Nejsmit, bio je profesor fizičkog vaspitanja na Mekgil univerzitetu i trener fudbalskog tima. Kako bi pomogao svojim učenicima, studentima, da u toku zime održe fizičku spremnost i kondiciju, došao je na ideju da osmisli neku zanimljivu timsku igru, a koja pri tome nije gruba. Na pamet mu je pala dječija igra „Patka na kamenu“. Iskoristio je nju kao osnovu, prilagodio uz to još nekoliko sportova u jednu cjelinu, a zatim sjeo i napisao pravila.
Napravio je koš visine 3.05 metara, sa čvrstim dnom, pa su svaki put, nakon postignutog koša, igrači morali izbijati loptu van. Igra je u najviše podsjećala na, u to vrijeme takođe nov sport – rukomet.
Par godina kasnije, tačnije 1894. godine, profesorka Senda Berenson je prilagodila Nejsmitova pravila ženama, pa je nastala i ženska verzija ovog sporta.
Prva službena košarkaška utakmica odigrana je svega dva mjeseca nakon nastanka ovog sporta. Igralo se sa devet igrača na terenu upola kraćem u odnosu na današnje NBA terene. Interesovanje za ovaj sport je zavladalo već tada. Prvi igrači košarke su bili Nejsmitovi studenti, da bi se nakon par godina igra proširila na cijeli kontinet. Već 1896. postojao je veliki broj muških, ali i ženskih košarkaških ekipa. Međutim, brojna publika na terenima, ali i ipak gruba pravila, odgurnule su ovu igru od njene prvobitne namjene – ostati u formi, te cijelu priču odvele na viši nivo.
Kako je igra postajala popularnija, tako su se mijenjala i prilagođavala njena pravila. Postepeno su uvedeni tabla, obruč, mreža, broj igrača u ekipi je sa početnih devet smanjen prvo na sedam, a potom na pet, a rezultat ovih promjena bila je sve atraktivnija i brža igra koja je brzo privukla veliki broj zaljubljenika.
Na početku, košarka se igrala sa fudbalskom loptom braon boje. Tek nakon 50 godina, Pol Toni Hinkl uveo je promjenu. Kako bi bila uočljivija, odabrana je narandžasta boja lopte koja se koristi i danas. Dribling prvim pravilima nije bio predviđen. Saigrači su se međusobno dodavali direktno ili odbacivanjem lopte od podloge. Tek nešto kasnije sastavni dio igre je postalo vođenje lopte, međutim, ne tako čest, jer lopta nije bila pravilnog oblika pa je bilo nemoguće voditi duže od par sekundi. Upravo zahvaljujući Hinklu i njegovoj verziji nove lopte, vođenje postaje popularna metoda baratanja loptom.
Univerzitetska košarka
Učenici Nejsmita i Berensonove su ljudi koji su odgovorni za razvoj i širenje univerzitetske košarke. Svaki od njih je košarku predstavljao na različitim koledžima. Kalifornija, Kentaki, Čikago, Kolumbija, neki su od prvih univerziteta gdje se zaigrao ovaj sport. Do 1910. godine gotovo da nije bilo koledža na kom se nije igrala. Međutim, česte nepravde na utakmicama su navele tadašnjeg predsjednika SAD, Ruzvelta, da predloži formiranje izvršnog tijela, te je nastao IIA, međuuniverzitetski savez.
Tokom 20-ih godina, počeo je ubrzan rast broja ekipa. Organizacija je, međutim, bila na lošem nivou. Igrači su premještani iz kluba u klub, utakmice su se igrale u fabrikama i plesnim dvoranama. U ženskoj košarci situacija je bila bolja, pravila naprednija, pa se košarka ubrzo našla na listi službenih sportova. Uskoro je organizovano i prvo nacionalno takmičenje košarkašica, dok će za muškarce prvo biti organizovano tek 10 godina kasnije.
Osnivanje FIBA, nova pravila
Početkom tridesetih godina, osnovana je FIBA, međunarodni košarkaški savez, a pravila košarke su izmijenjena. Ekipu je činilo umjesto devet – pet igrača, određene su njihove pozicije – dva krila, dva beka i jedan centar. Kretanje lopte su određivala pravila, ograničeno je trajanje napada na 30 sekundi, te je određeno bodovanje postignutih koševa, zavisno od udaljenosti od koša.
Treba imati na umu da se razlikuju pravila rekreativne, koja nisu stroga, i takmičarske košarke koja su opet podijeljena na NBA i međunarodna. Pravila obuhvataju dimenzije igrališta (u NBA 29×15, inače 28×15 m), visinu koševa (u NBA ligi koš je na visini 3.15 m, dok je inače na 3.05 m), vrstu podloge, dresovi, regularnost i trajanje igre, itd.
Košarkaške utakmice sude dvojica sudija – a njima pomažu zapisničar, mjerilac vremena i mjerilac trajanja jednog napada za kontru.
Faul, odnosno prekršaj, se sudi na tri načina: za slučajne prekršaje sudac presuđuje da se lopta izvodi sa strane, za namjerne (ako je faul napravljen nad igračem koji vodi loptu) presuđuje se jedno ili dva slobodna bacanja i za tehničke greške (teški namjerni faul) presuđuju se dva slobodna bacanja i još izvođenje lopte sa strane.
Ukoliko neki igrač bude drzak prema sudiji, sudija ga može izbaciti na dvije minute iz igre, s tim da ga zamjenjuje rezervni igrač. Igrač maksimalno može napraviti pet ličnih grešaka, a poslije toga izlazi iz igre, gdje ga takođe zamjenjuje igrač sa klupe. Lopta se vodi jednom rukom i ne smije se nositi, prebacivati iz ruke u ruku i ne smije odskočiti preko ramena.U slučaju pogreške sviraju se koraci, dupla greška ili poskok u zavisnosti od greške. Šut prilikom slobodnog bacanja mora se izvršiti u roku od pet sekundi. Ukoliko igrač jedne ekipe bude u polju reketa druge ekipe tri sekunde i više lopta je za drugu ekipu.
Prilikom izvođenja lopte ispod koša, auta, faula, šutiranja trojke i slobodnog bacanja mora se paziti da se ne nagazi linija jer tada će trojka biti dvojka, doći će do poništavanja slobodnog bacanja, auta i faula i izvođenje sa strane će se poništiti a loptu će dobiti druga ekipa koja će izvesti sa strane.
Nakon osnivanja FIBA, košarka je 1936. uvrštena i na Olimpijske igre. Ipak, iako se košarka proširila na cijeli svijet, tek u posljednjih 30 godina počeo je razvoj evropskih timova koji kvalitetom mogu parirati onima u SAD, a pogotovo zadnjih godina, kada imamo situaciju da su neki od najboljih NBA igrača evropskog porijekla.
Zanimljivo je da, iako je u pitanju mala zemlja, te se u njoj prva košarkaška lopta pojavila tek početkom 20-ih godina dvadesetog vijeka, iz Srbije potiče veliki broj značajnih košarkaša kao što su Divac, Stojaković, Đorđević, Jokić, Bjelica, Teodosić, Bogdanović, itd.
Profesionalna NBA liga osnovana je poslije Drugog svjetskog rata, 1949. godine. Dvije godine kasnije odigrana je prva All Star utakmica u Bostonu, a sve to je toliko uticalo na popularizaciju košarke da je iste godine zabilježeno 75 hiljada gledalaca na Olimpijskom stadionu u Berlinu.
Najvažnija je taktika
Bez dobre taktike danas nema ni dobre košarke, pa se taktički određuje način saradnje ekipe u napadu i odbrani, a svrha je uvijek ista – obezbijediti što bolje uslove da bi se izveli tehnički elementi za osvajanje lopte, a onda i postizanje poena ubacivanjem iste u koš. Kako bi sve dobro funkcionisalo, svi igrači usavršavaju i individualne i kolektivne tehnike, kao što su fintiranje, elementi odbrane, pokrivanje igrača koji vodi loptu, odbrana pri blokadi, itd.
Da bi to mogli, svaki igrač mora naporno vježbati kako bi maksimalno koordinisao svoje kretanje pri rukovanju loptom, i to sa obe ruke jednako, i lijevom i desnom.
Wilt Chamberlain je po mišljenju mnogih najbolji košarkaš svih vremena. Mnogi njegovi rekordi postavljeni prije 40-ak godina i danas stoje netaknuti. Između ostalih tu su 100 postignutih poena na jednoj utakmici i 50,4 poena po utakmici u jednoj sezoni. U svojoj karijeri igrao je u Philadelphia Wariorsima, Philadelphia 76ers- ima i Los Angeles Lakersima. Povukao se 1973. godine.
