Jedan od najboljih odbrambenih fudbalera koje je Srbija ikada imala sada je u centru pažnje ne zbog fudbalskih stvari i ne zbog svoje želje.
Branislav Ivanović nije više kapiten reprezentacije Srbije odlučio je selektor Mladen Krstajić koji je traku dao Aleksandru Kolarovu i pri tom mnogo puta ponovio da nema svađe unutar ekipe već je to stvar dogovora. Ivanović je rođen 22. februara 1984. u Sremskoj Mitrovici i trenutno igra za Zenit iz Sankt Peterburga. Blistavu karijeru započeo je u Sremu, nakon čega je prešao u OFK Beograd 2003. godine. Dvije i po sezone je proveo u glavnom gradu Srbije, odigrao 55 prvenstvenih utakmica i postigao pet golova. U zimskom prelaznom roku 2006. godine, potpisao je ugovor sa Lokomotivom iz Moskve, koju je tada trenirao Slavoljub Muslin. U prvoj sezoni odigrao je 28 utakmica u šampionatu i postigao dva gola. Naredne sezone je nastupio na 26 utakmica, samo jednom je zamijenjen i uspio je da postigne tri pogotka.
Januara 2008. potpisao je ugovor sa Čelzijem, uz obeštećenje od 9,7 miliona funti, koje su isplaćene njegovom bivšem klubu što je bio najveći transfer u istoriji ruskog fudbala. Ivanović je potpisao ugovor na tri i po godine i zadužio je dres sa brojem dva. Za njega su pored Čelzija bili zainteresovani Milan, Inter, Juventus i Ajaks. Do kraja sezone 2008/09. nije dobio priliku da igra. Tadašnji trener, Avram Grant smatrao je da Bane nije dovoljno fizički spreman jer se rusko prvenstvo završilo nekoliko mjeseci ranije, pa je Ivanović tokom tog perioda bio bez takmičarskih utakmica.
Tokom ljeta 2008. pojavile su se informacije da bi Ivanović mogao da napusti klub i pređe u Milan ili Juventus. Novi trener Čelzija, Luis Felipe Skolari je odbio takvu mogućnost jer je računao na Ivanovića za narednu sezonu. Tek nakon osam mjeseci po dolasku na Stemford Bridž Ivanović je odigrao svoj prvi meč za “plavce”. Bilo je to 24. septembra 2008. na utakmici Karling kupa protiv Portsmuta. U Premijer ligi je debitovao 5. oktobra 2008. u pobjedi od 2:0 nad Aston Vilom. Januara 2009. Fiorentina je pokazala veliko interesovanje za njega međutim Čelzi nije želio da ga se odrekne. Tek nakon smjene Skolarija i dolaska Gusa Hidinka za trenera Ivanović je dobio pravu šansu i 26. novembra 2009. upisao je prvi nastup u Ligi šampiona protiv Bordoa. Na utakmici sa Njukaslom 4. aprila 2009. nastupio je za Čelzi u prvenstvu nakon više od tri mjeseca da bi u drugoj utakmici u Ligi šampiona Ivanović postigao prvi gol i to protiv Liverpula na Enfildu u četvrtfinalu. Gol je postigao glavom i donio je svom klubu početnu prednost, a kasnije je na tom meču posigao još jedan gol glavom i Čelzi je slavio sa 3:1.
Svoj prvi gol u Premijer ligi, Ivanović je postigao protiv Boltona 31. oktobra 2009. Nakon sjajnih partija u sezoni 2009/10. Ivanović je bio na meti Real Madrida u zimskom prelaznom roku da bi na kraju sezone izabran u idealnu ekipu Premijer lige za sezonu. U februaru 2011. produžio je ugovor do 2016. godine. Postigao je gol u revanšu 1/8 finala Lige šampiona protiv Napolija, a Čelzi je izgubio prvu utakmicu sa 3:1 u gostima, a u Londonu je pobijedio sa 4:1 poslije produžetaka. Bane je u 105. minutu postigao jedan od najvažnijih golova u sezoni. Odigrao je oba meča u polufinalu Lige šampiona protiv Barselone i pomogao svom timu da stigne do finala, ali je propustio finale zbog kartona dok je njegov tim u Minhenu savladao Bajern i osvojio LŠ. Vrlo bitan gol u karijeri postigao je 15. maja 2013. u sudijskoj nadoknadi protiv Benfike i pomogao svom timu da dođe do pobjede (2:1) i osvoji Ligu Evrope. Na kraju sezone 2014/15. je ponovo izabran u idealnu ekipu Premijer lige zajedno sa Nemanjom Matićem dok se našao i u idealnoj ekipi Lige šampiona.
Dolaskom Antonija Kontea na klupu Bane nije igrao kako je Konte želio pa se tokom jeseni 2016. špekulisalo da bi mogao da napustiti London u zimskom prelaznom roku što se i desilo 1. februara prošle godine kada je potpisao ugovor sa Zenitom na dvije i po godine. Za klub iz Sankt Peterburga debitovao je u šesnaestini finala Lige Evrope protiv Anderlehta, a prvi gol postigao 22. aprila u pobjedi od 2:0 nad Uralom.
Za mladu reprezentaciju je debitovao 15. decembra 2003. protiv Makedonije u Ohridu (4:1), a prvi pogodak je postigao samo dva dana kasnije na istom mjestu i protiv istog protivnika (7:0). Učestvovao je na tri Evropska prvenstva do 21 godine i osvojio je dvije srebrne medalje. Na EP 2005. u Njemačkoj je poražen od Italije, a na EP 2006. u Portugaliji je odigrao četiri utakmice i jednom bio strijelac, a reprezentacija je tada ispala u polufinalu od Ukrajine nakon izvođenja penala. Na EP 2007. u Holandiji je stigao do finala u kojem je bolja bila selekcija domaćina. Na tom prvenstvu bio je kapiten, a ukupno je nosio 12 puta kapitensku traku na mečevima mlade reprezentacije. Zajedno sa Damirom Kahrimanom, Aleksandarom Kolarovim i Boškom Jankovićem bio je izabran u najbolji tim šampionata.
Za seniorsku reprezentaciju Srbije je debitovao 8. juna 2005. na prijateljskoj utakmici protiv Italije (1:1) u Torontu. U igru je tada ušao u 77. minutu umjesto Marka Baše. Prvi gol u dresu reprezentacije je postigao 12. septembra 2007. protiv Portugala u Lisabonu. Bez obzira na to što uglavnom nije igrao za svoj klub, kod selektora Radomira Antića je redovno igrao u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010. Od 2012. pa sve do prije nekoliko dana bio je kapiten Srbije, a 14. novembra prošle godine odigrao je 100. meč za reprezentaciju i ima priliku da pretekne Dejana Stankovića koji sa 104 utakmice ima najviše nastupa u državnoj selekciji.
