Igrao je za dva najveća španska kluba da bi se okončanjem karijere distancirao od fudbala i bavio sasvim neočekivanim sportovima, a onda je uslijedio poziv bivšeg kluba pa je odlučio da započne trenersku karijeru.
Luis Enrike Martinez Garsija rođen je 8. maja 1970. godine u Hihonu i igrao je na poziciji napadača ili veznog krilnog igrača. Karijeru je započeo u Sportingu iz rodnog grada gdje je dobio nadimak Lučo po meksičkom fudbaleru Luis Floresu koji je u to vrijeme bio prvi napadač tima. Član B tima Sportinga postao je 1988. i naredne dvije godine nastupao je za tu ekipu dok je 1989. odigrao prvu utakmicu za A ekipu.
Nakon 36 mečeva na kojima je dao 14 golova Real Madrid uzeo ga je pod svoje. Na Santjago Bernbeu ostao je pet sezona tokom kojih je skupio 157 utakmica i 15 golova, a nakon što mu je istekao ugovor kao slobodan igrač pridružio se Barseloni. Navijači ekipe ispočetka su bili ljuti zbog njegovog dolaska jer je igrao za najljućeg rivala, ali su brzo popustili i na kraju je Luis Enrike ponio kapitensku traku. Osam godina proveo je na Nou Kampu gdje je bio jedan od glavnih igrača ekipe te došao do broja 207 po nastupima i 73 gola.
Posljednjih sezona često je bio povrijeđen i nije htio da obnovi ugovor dok je imao i ponudu svog prvog kluba Sportinga, ali je odbio mogućnost povratka jer nije mogao da igra na vrhunskom nivou. Veliku karijeru napravio je i u reprezentaciji Španije i 1990. prvi put je nastupio za U21 tim dok je poslije bio član i U23 ekipe. Za seniorski sastav “crvene furije” debitovao je 17. aprila 1991. u prijateljskom meču sa Rumunijom. Iduće godine bio je dio ekipe koja je osvojila zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Barseloni, a zaigrao je i na tri svjetska šampionata 1994, 1998. i 2002.
Na Mundijalu u SAD dao je svoj prvi gol za reprezentaciju i to u četvrtfinalnom porazu od Italije. Na tom meču dobio je udarac laktom u glavu od Maura Tasotija i dosta je krvario dok Italijan nije dobio ni žuti karton. Ipak, kasnije je dobio osam utakmice zabrane igranja, ali zbog povlačenja iz reprezentacije nije ih ni odradio. Tokom 11 godina za Španiju je odigrao 62 meča na kojima je dao 12 golova, a povukao se nakon Mundijala u Japanu i Južnoj Koreji. Tada se totalno povukao iz fudbala i jedno vrijeme živio je u Australiji gdje je učio surfovati dok je održavao kondiciju pa je nastupio na maratonima u Njujorku, Amsterdamu i Firenci dok je nastupio i na takmičenju ajronmen u Frankfurtu.
Dok se spremao za ajromen takmičenje u Klagenfurtu jula 2008. dobio je poziv iz Barselone da vodi njen B tim što je i prihvatio pa je sjeo na klupu i vratio klub u Segundu nakon 11 godina izbivanja. Iako je imao ugovor na još dvije godine otišao je iz katalonskog kluba marta 2011. da bi 8. juna iste godine postao trener Rome sa kojom je potpisao dvogodišnji ugovor. Sa Rimljanima nije izborio nastup u nekom evropskom takmičenju pa je podnio ostavku na kraju sezone i nakon jednogodišnje pauze preuzeo je Seltu gdje je zamijenio Abela Resina te stigao do devetog mjesta na tabeli Primera lige.
Da napušta klub iz Viga objavio je 16. maja 2014, a samo pet dana kasnije vratio se u Barselonu i preuzeo brigu o prvom timu dok je ugovor potpisao na tri godine. Odradio ga je do kraja i osvojio je dva prvenstva Španije, tri Kupa Kralja, Ligu šampiona, UEFA Superkup, Superkup Španije, FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo. Ponovo je godinu bio bez posla da bi 9. jula ove godine imenovan za selektora Španije i tu ulogu preuzeo je od svog bivšeg saigrača iz Reala Fernanda Jera koji je bio vršilac dužnosti tokom Mundijala u Rusiji jer je selektor Žulen Lopetegi dobio otkaz dan prije početka SP. Prvi meč na kojem je vodio ekipu bio je na Vembliju protiv Engleske i ostvario je pobjedu dok će večeras imati drugi nastup.
