Crno-beli su poslije smjene Miroslava Đukića, utisak je, dobili najbolju moguću opciju na klupi u ovom trenutku. Nekadašnji igrač i funkcioner kluba iz Humske nesumnjivo posjeduje harizmu, karakter i čvrstinu da “zategne” Partizanovu svlačionicu što je u ovom trenutku preduslov svih preduslova kako bi momci u crno-belim dresovima “prodisali” i počeli da liče na ekipu koja se ne zadovoljava ni sa čim drugim osim sa najvišim ciljevima.
– Partizan ima tim, ali igramo sporo, mnogo sporo. To je prva stvar koju planiram da promjenim. Navijač Partizana poznaje fudbal i zna šta valja. Radićemo mnogo na tome da igrače probudimo iz apatije. Moraćemo pod hitno da promjenimo neke stvari – rekao je Mirković između ostalog na promociji u “Zemunelu”.
I upravo u tom “ubijanju letargije” kod igrača se sastoji suština Mirkovićeve četvrte crno-bele misije, a ujedno se i poklapa sa prethodne tri na Partizanovoj strani Topčiderskog brda. Iako je prošlo punih 25 godina od momenta kada je Mirković prvi put zakoračio na stadion Partizana kao igrač, svako kome je ovaj klub pri srcu dobro zna njegove osnovne karakteristike iz igračkih dana. Tokom tri godine provedene pod stručnom palicom Ljubiše Tumbakovića, Bata se profilisao kao kremen-kamen na terenu, igrač koji nema problem da stavi glavu tamo gdje mnogi ne bi ni nogu, a uz to je često umio da “zavodi red” i to ne samo u svojoj ekipi. Pamte to veoma dobro i tadašnji protivnici iz crveno-belog tabora Ilija Ivić i Anto Drobnjak.
Druga Mirkovićeva misija u klubu koji je za njega uvijek predstavljao mnogo više od profesionalnog izazova desila se u januaru 2004. kada je poslije šestomjesečne pauze potpisao dvoipogodišnji ugovor sa Partizanom. Bolovi u leđima su nadjačali njegovu želju da kao “vojnik” kluba nastavi da se bori, pa je u martu 2006. objelodanio da završava karijeru.
Treći mandat, onaj funkcionerski je bio najkraći. Tadašnji predsjednik Dragan Đurić je u julu 2008. ukazao šansu Mirkoviću da u svojstvu potpredsjednika komanduje klubom kao nekad sa kapitenskom trakom. Bata je poslije samo 13 mjeseci boravka u fotelji procjenio da u konstelaciji snaga kakva je tada vladala ne može da pomogne, pa je podnio ostavku. Slično je godinu dana ranije uradio i na Terazijama, procjenivši da saradnja sa tadašnjim predsjednikom FSS Zvezdanom Terzićem nije moguća.
Kratak fitilj koji ga je oduvijek krasio može da predstavlja manu i prepreku u pojedinim situacijama, ali bi u ovako apatičnoj svlačionici crno-belih i te kako trebalo da donese plus. Jasno je da vremena za finije radove do četvrtka i gostovanja Nordsjelandu nema.
Gotovo nestvarno zvuči podatak da će Zoran Mirković biti peti trener koji je svojevremeno dijelio svlačionicu sa aktuelnim kapitenom Partizana Sašom Ilićem. Najiskusniji fudbaler crno-belih je sa klupe već “ispratio” četvoricu nekadašnjih saigrača – Aleksandra Stanojevića, Vuka Rašovića, Ljubinka Drulovića i Ivana Tomića.
