BEOGRAD – Zajedno brojimo dane do povratka. Nedostaje nam, nismo navikli na teniski svijet bez Novaka Đokovića. Surovo je dominirao posljednjih godina, nije propustio nijedan bitniji turnir. A onda su na naplatu stigli svi napori – povreda lakta ga je odvojila od terena, ali i konačno na duže odvela u porodicu. Noletu, Jeleni i sinu Stefanu a 2.septembra pridružila se i kćerka Tara.
– Provodio sam više vremena s porodicom i djecom, radili smo sve one stvari koje nam pričinjavaju sitna zadovoljstva. Kada se probudim, ne trčim pravo na trening, već se prvo igram sa djecom. To su neprocjenjiva iskustva, koja se dešavaju jednom u životu. Treba ih iskoristiti na najbolji mogući način – ističe teniski as na početku intervjua za rođendan “Novosti”.
Da li planirate da živite u Srbiji po završetku karijere, jer gradite kuću ovde?
– Planiram, naravno, ali to nije moja kuća, već objekat koji grade moji roditelji. Nismo ranije stizali time da se bavimo, ali svakako da bih volio da moja porodica i ja u Beogradu imamo neki svoj kutak. I sada živim više u hotelima nego u stanu, tako da ne pravim neke čvrste baze. Za to ću imati vremena tek kada prestane moja teniska karijera. Trenutno mi život u Monte Karlu kao profesionalnom sportisti odgovara, ali Beograd je moj dom i sve više želim da dolazim i provodim vrijeme ovdje. Nedostaje mi Srbija, priznajem. Kada god dođem, uživam u svakom trenutku. Nekome je šetnja pored Dunava ili Save sasvim obična stvar, ali meni to puni pluća. Prijaju mi te sitne stvari, kao što je vožnja bicikla po keju, odlazak u zoo-vrt, piknik na Kalemegdanu. Volim šetnje po Banjici, u kraju u kom sam odrastao.-
Tokom 12 mjeseci slabijih rezultata, mnogo se govorilo o razlozima pada, a pominjali su vašu porodicu, Imaza… Da li sa ove distance možete reći da su problemi sa laktom bili glavni razlog zbog kojeg niste bili na svom nivou?
– Cijela priča oko mog tenisa i svega što mi se dešavalo je daleko kompleksnija od jedne riječi, mada to jeste bio najveći problem. Lakat je bio u epicentru svih dešavanja, a od tih bolova je polazilo i moje povremeno nezadovoljstvo. Nisam uspijevao da treniram kako sam htio, nisam na terenu mogao da igram punim intenzitetom, servis sam morao da prilagođavam, a to me je sve nerviralo, jer nisam želio na operaciju ili da pravim pauzu, mislio sam da će sve proći. Ali nije prolazilo. Samo je dolazilo do upala, i onda su se problemi pojačavali. Tenis je takav sport gdje jedan detalj, neprijatnost tokom meča, može da vas kilometrima udalji od cilja. To je kao šahovska igra, psihološka borba, gdje je potrebno da ste fokusirani 120 odsto na svaki segment. Ako vam nešto smeta, kao što je to bol u laktu, vaš fokus automatski pada. I onda dolazite u situaciju gdje vaš protivnik igra punom snagom, a vi ste 80 odsto u meču. Pritom, morate da budete svjesni toga da mi nije bilo lako da pobjeđujem čak ni kada sam bio skroz zdrav. –
Srbi uvek očekuju da samo pobjeđujete?
– Javnost od mene očekuje uvijek i samo titule, ali ti momci prekoputa mreže su izvanredni, puni naboja, motiva, snage. Najveću snagu mi je uvijek davala porodica, supruga Jelena, naša djeca, roditelji, braća. Prihvatio sam da moram da pauziram, da se odmorim, da napravim određene promjene u timu i da ponovo krenem ka vrhu. Jedva čekam da ponovo zaigram, nedostaje mi reket. Ali ne mislim da ću za mjesec dana igre sve propušteno da nadoknadim. Idem korak po korak. Vjerujem da ću biti onaj pravi sredinom sljedeće godine, mada se neću žaliti ukoliko uđem u formu i nešto ranije. –
Osjećate li manjak interesovanja za tenis u Srbiji kada vi ne igrate?
– Redovno sam u kontaktu sa igračima, sa Savezom, dobijam razne informacije i trudim se da sam u toku sa razvojem našeg tenisa i da na njega pozitivno utičem, ako mogu. Razgovaramo o tome šta je potrebno da se uradi da tenis zadrži odgovarajući nivo, da povećavamo broj djece koja se bave ovim sportom, da podignemo ljestvicu kada je reč o iskustvu i profesionalizmu trenera, da tu bude programa koji su prilagođeni djeci. Na primjer, urađen je plan za trenere za program “tenis 10s” na teritoriji Srbije. Želja je da se poveća broj djece u klubovima, jer sistem podrazumjeva veći broj mališana na terenu u istom momentu, što drastično pojeftinjuje roditeljima plaćanje, a to je jedna od najvažnijih stavki. –
Ko bi trebalo da nam donosi najviše radosti od mladih?
– Drago mi je da naši pobjeđuju, Olga Danilović je fantastična, mnogo mi se dopada njen stav i hrabrost na terenu. Potrebna je ta doza pozitivne drskosti da biste se probili, nametnuli. Uz ogroman talenat i izuzetan rad, mislim da će Olga uskoro biti naša prava zvijezda. Svidjelo mi se i što su Krajinović i Đere igrali finale čelendžera, a Filip je u sve boljoj formi. Sjajan je i Momir Kecmanović, koji izrasta u velikog tenisera i ima ogroman talenat i snagu volje. Vjerujem u njega. –
Da li ste tokom oproštaja Dušana Dude Ivkovića u Atini razmišljali o tome kako će izgledati vaš oproštaj od tenisa? Koga biste zvali u tim svijeta protiv tima Srbije na primjer?
– Hvala na pitanju, ali još ne razmišljam o svom oproštaju. Daleko je to. Međutim, odavno razmišljam o nekom sportskom spektaklu koji bih volio da priredim u Beogradu, i gdje bih se trudio da okupim sve svoje prijatelje iz svih krajeva svijeta. Volio bih da to bude jednog ljetnjeg dana na Marakani, da veliki broj sportskih zvijezda dođe i da napravimo nešto za pamćenje. Još nemam vremena da se time bavim, ali biće prilike, nadam se. –
U komunikaciji ste sa ostalim igračima sa Tura tokom pauze, pružaju li vam podršku? Možete li Marej i vi da izvedete isto što i Federer i Nadal?
– Redovno se čujem sa mnogim igračima. Sa nekima sam prijatelj, sa nekima sarađujem preko raznih teniskih udruženja u koja smo uključeni. Stalno razgovaramo o raznim temama. A za drugi dio pitanja, Federer i Nadal su po mnogo čemu jedinstveni, među najboljim igračima u istoriji ovog sporta, ljudi koji su na mene uticali da postanem ovo što jesam. Njihovi primeri pokazuju da možete i poslije pauze i sezone u kojoj igra nije bila na najboljem nivou da se vratite u vrh. A podsjetio bih da jedini od igrača iz vrha nikada nisam pravio pauzu, a iz ove perspektive mislim da je trebalo to da učinim odmah poslije Rolan Garosa. –
Na koji način ste pomogli Stefanu Joviću kada se povrijedio na EP? Kakva je vaša veza sa košarkašima, hoćete li bodriti Srbe u NBA na američkoj turneji?
– Ne bih o tome da govorim, to je nešto što ostaje u svlačionici, kako mi sportisti volimo da kažemo. I košarkaši pomažu meni raznim savjetima, stvarima. Normalno je to. Odlično se svi poznajemo i djelujemo kao jedna velika srpska sportska familija. Pa, volio bih da odem na neki NBA meč, da ih gledam. Srećan sam što nas je od ove godine još više u NBA ligi, a jedva čekam da vidim kako će Teo i Bogdan da oduševe Amerikance. Biće to spektakl. –
Federer je nedostižan sa 19 grend slem titula? Ima li u vama još motiva da jurite njegove rekorde? Koji će biti glavni cilj kada opet izađete na teren?
– U meni ima motiva, ali ne da jurim bilo koga, već da samom sebi dokažem da mogu još bolje i više. Moji roditelji su mi često govorili da moram da vjerujem u sebe i da nikad ne prestajem da radim i borim se bez obzira na to koliko mi je teško ili kakve su okolnosti. Pašćete samo kada prestanete da pokušavate. –
Ko je opcija za drugog trenera?
– Postoji nekoliko imena o kojima razmišljam. Ne mogu da vam otkrijem o kome se radi, jer postoji dosta faktora koji treba da se poklope. Mogu da vam kažem kakav profil bi mi najviše odgovarao. To je bivši igrač koji je imao zavidnu karijeru i koji je uspijevao iz sebe da izvuče maksimum u svakom trenutku. Ko možda nije bio broj 1, ali je bio dovoljno pametan, mudar i uporan da uvek ostvaruje 100 odsto, kako na fizičkom, tako i na teniskom planu. Pritom, da je to neko čije su životne vrijednosti u skladu sa mojim. –
(novosti.rs)
