Jedan od najboljih jugoslovenskih boksera svih vremena otišao je u legendu. Malo ko je prije i poslije Marijana Beneša proslavio Banjaluku u tako pozitivnom svjetlu kao što je on to učinio, iako nije rođen u tom gradu.
Na svijet je došao 11. juna 1951. godine u Beogradu gdje su mu roditelji Josip i Marija bili nastavnici. Dok je bio dječak nije odavao utisak nekoga ko će biti strah i trepet ringova ne samo širom Jugoslavije već i Evrope. Pod očevim uticajem počeo je uči klavir i flautu što nikako ne može da bude povezano sa njegovim kasnijim zanimanjem.
Odrastao je u Tuzli i kao desetogodšnjak prvi put je ušao u ring i već tada pokazao da će od njega biti nešto pošto je pobijedio protivnika koji je imao 18 godina. Prekretnica u karijeri bio je dolazak u Slaviju kada je imao 16 godina. Definitivno je bio najpoznatiji borac kojeg je slavni banjalučki klub dao iako je u njemu boksovao olimpijski šampion iz 1984. godine Ante Josipović.
Beneš je pažnju van ringa plijenio svojom jednostavnošću i malo je onih koji ga nisu voljeli i uvijek je uživao veliki ugled ne samo u gradu na Vrbasu već i širom nekadašnje velike države. Prvu veliku titulu osvojio je 1973. godine na Evropskom amaterskom prvenstvu u Beogradu u lako-velter kategoriji. To mu je donijelo i titulu najboljeg sportiste Jugoslavije te godine, ali je ubrzo nakon toga obolio od hepatitisa. Ipak, nikada se nije predavao.
Kao izuzetno tvrdoglava osoba nastavio je da se bavi boksom i vrhunac svoje karijere doživio je u svom omiljnem gradu. Toga 17. marta 1979. godine u prepunoj dvorani Borik nokautirao je Žilbera Koena čime je došao do titule profesionalnog prvaka Evrope po verziji EBU. Nokautom u četvrtoj rundi bacio je publiku u trans, a pet hiljada navijača u banjalučkom hramu sporta klicalo je njegovo ime kao i ostatak sportske Jugoslavije jer nema tog zaljubljnika u sport, pogotovo boks, koji nije čuo za legendarnog Marijana.
Titulu je branio četiri puta, a nastupio je i na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. Tamo se nije proslavio i zaustavljen je bio u drugoj borbi što je bilo pomalo neočekivano. Iz ringa se povukao 1983. zbog povrede oka za koju se ne zna kako ju je zaradio i ima više teorija o tome. Neki kažu da je to učinio Sandi Tores još 1979. kada mu je zabio palac u oko i nakon toga imao je tri operacije, da bi mu na kraju ljekari morali izvaditi oko i staviti vještačko. Zanimljivo je da je tokom karijere čak 26 puta lomio kosti na različitim mjestima tijela, a imao je i povrede glasnih žica što je uzrokovalo da govori tiho i sporo.
Ostao je da živi u Banjaluci u koju je dovezao prvi BMW, prošetao prve kaubojke, zaradio mnogo para, podigao dvije kuće, otvorio dva kafića… kasnije izdao zbirku poezije Druga strana medalje. Banjaluku je volio kao što je ona njega u slavna vremena, a jedne prilike je rekao i ostaće zapamćen po toj izjavi: Banjaluka je moja ljepotica. Moja kurva, koja me zavela pa ostavila. A muškarac se uvijek baš takvoj vraća i baš o takvoj sanja.
U karijeri je odboksovao 299 mečeva i pobijedio na 272, na 16 je poražen, a 11 ih je završeno bez odluke. Preminuo je 4. septembra 2018. godine u 67 godini života.
