Možda i najpoznatije ime u ovom timu Partizana je njegov trener koji iza sebe ima veoma uspješnu igračku karijeru.
Miroslav Đukić rođen je 19. februara 1966. godine u Šapcu i igračku karijeru igrajući za Mačvu iz svog rodnog grada u kojem je vrlo brzo stvorio ime, kako za sebe tako i za svoj klub. Beogradski rivali Crvena Zvezda i Partizan tada su počeli da se otimaju oko toga za koga će da potpiše, ali on je 1988. umjesto toga izabrao Rad kao klub koji je tada bio tek u usponu. Bio je to neočekivani izbor, ali Đukić je i kasnije nastavio da čini stvari na svoj način.
Naime, vođen sličnim razmišljanjem potpisao je za španski Deportivo 1990. godine koji je tada bio u drugoj ligi, ali Đukićeva odluka ubrzo se pokazala opravdanom. Klub iz La Korunje prešao je u prvu ligu sljedeće godine, a ubrzo je počeo da se takmiči i u vrhu evropskih takmičenja. U sezoni 1992/93. Đukić je bio proglašen za najboljeg stranog igrača u španskoj ligi. Uvijek će ostati emotivno vezan za ovaj klub iz La Korunje, a posebno će mu ostati u sjećanju jedan trenutak iz završnice španskog prvenstva 1993/94. godine, kada je Deportivo imao šansu da osvoji titulu. U posljednjem minutu utakmice protiv Valensije, sudija je svirao penal u korist Deportiva. Đukić je preuzeo odgovornost, ali je promašio penal i Barselona je tako postala šampion Španije.
Za Deportivo je odigrao 247 utakmica i dao sedam golova da bi 1997. prešao u Valensiju dok je sljedeće godine Deportivo konačno osvojio svoju prvu titulu. Na Mestalji je proveo šest godina tokom kojih je odigra 157 mečeva i dao čatiri gola. Da bi igračku karijeru završio u Tenerifeu 2004.
Za nacionalni tim debitovao je protiv Turske 1991. u Izmiru (1:1), a u dresu reprezentacije imao je ukupno 59 nastupa i postigao dva gola. Bio je učesnik Svjetskog prvenstva 1998. u Francuskoj i Evropskog prvenstva 2000. u Belgiji i Holandiji.
Trenersku karijeru Đukić je počeo 2006. godine na klupi reprezentacije Srbije do 21 godine. U baražu za Evropsko prvenstvo 2007. Đukić je na prvom meču protiv Šveđana izgubio sa 0:3 u Novom Sadu, ali je onda u gostima selekcija Srbije napravila veliko iznenađenje i savladala domaćina sa 5:0 i plasirala se na kontinentalni šampionat. Đukić je mladi državni tim odlično predvodio na EP 2007. godine u Holandiji kada su “orlići” u jakoj konkurenciji Italije, Engleske i Češke osvojili prvo mjesto u grupi, a potom preko Belgije obezbjedili plasman u finale šampionata. Iako je u finalnom susretu ubjedljivo poražena od domaćina takmičenja (1:4), srpska ekipa je obezbijedila plasman na Olimpijske igre u Pekingu 2008. godine, a velike zasluge za taj uspjeh pripisane su Đukiću.
Prvi put Partizan je preuzeo 9. januara 2007. i uspio je da savlada Crvenu Zvezdu na njenom stadionu poslije 11 godina. Đukić je ekipu preuzeo kada je bila četvrtoplasirana u Superligi, a kada je odlazio Partizan je bio prvoplasirani, da bi njegov nasljednik Slaviša Jokanović osvojio duplu krunu u sezoni 2007/08. Posljednja utakmica koju je vodio kao trener Partizana bila je 10. decembra 2007. protiv lučanske Mladosti, a potom je na poziv tadašnjeg predsjednika Fudbalskog saveza Srbije Zvezdana Terzića podnio ostavku kako bi bio imenovan za selektora državnog tima. Đukić je 25. decembra 2007. zvanično predstavljen kao novi selektor reprezentacije Srbije i debi je imao protiv Makedonije u Skoplju, 6. februara 2008. (1:1).
U naredne četiri prijateljske utakmice zabilježio je poraze od Ukrajine (2:0), Rusije (2:1) i Njemačke (2:1) i remi sa Irskom (1:1). Predvodio je reprezentaciju na Olimpijskim igrama 2008. i pred učešće imao je problema sa Partizanom i još nekoliko evropskih klubova koji nisu puštali svoje igrače da idu u Peking. Na Olimpijskom turniru Srbija je eliminisana već u grupnoj fazi sa samo jednim osvojenim bodom (Australija 1:1, Obala Slonovače 2:4, Argentina 0:2). Krajem avgusta 2008. Izvršni odbor FSS donio je odluku da više nije selektor, a na njegovo mjesto postavljen je Radomir Antić. Đukić je na mjestu selektora bio samo osam mjeseci, a ostaće upisano da je smijenjen a da nikada nije vodio A reprezentaciju u takmičarskoj utakmici.
Juna 2009. na poziv bivših saigrača Amadeo Karbonija i Huana Sančeza, koji su obavljali dužnost tehničkog i sportskog direktora, Đukić je preuzeo belgijski Muskron. Nekoliko mjeseci kasnije podnio je ostavku usljed teške situacije u kojoj se nalazio klub, pošto mu je zbog velikih finansijskih problema prijetilo izbacivanje iz belgijske lige. Krajem marta 2011. preuzeo je španski Herkules, koji je u tom momentu jednom nogom ispao iz španske Primere i nije uspio da ga spasi. U julu 2011. sjeo je na klupu španskog drugoligaša Valjadolida sa kojim je potpisao trogodišnji ugovor. Već nakon prve sezone vratio je Valjadolid u društvo najboljih.
U junu 2013. postao je trener svog nekadašnjeg kluba Valensije gdje se vratio nakon deset godina i potpisao dvogodišnji ugovor, a Valensija je Valjadolidu platila 450.000 evra na ime obeštećenja. Ipak, saradnja nije dugo trajala. Sredinom decembra 2013. Valensija se zahvalila srpskom treneru. Oktobra 2014. postao je trener španske Kordobe koja je u tom momentu bila na posljednjem mjestu Primere. Nakon niza od osam poraza dobio je otkaz u martu 2015. U januaru 2017. preuzeo je Al Šabab i nakon isteka ugovora napustio je klub iz Dubaija da bi početkom juna 2017. ponovo postavljen za trenera Partizana.