Bio je “mozak” reprezentacije koja je zasijala niotkuda na svjetskom nebu nakon sankcija i do sada ostala u odbojkaškom vrhu. Bio je tehničar ekipe, a sada je selektor nekih novih momaka koji su nastavili da idu onom stazom koju su on, njegov brat i ostali saigrači utabali nekih ranijih godina.
Nikola Grbić dobro je poznato ime u svjetskoj, a ne samo u srpkoj odbojci gdje već sada ima kultni status. Grbići su porijeklom iz Trebinja, ali se on rodio u Kleku pokraj Zrenjanina 6. septembra 1973. godine. Potiče iz sportske porodice. Otac Miloš takođe je bio odbojkaš i bio je kapiten reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu 1975. godine što je bila prva medalja za odbojkašku selekciju u istoriji.
Stariji brat Vladimir takođe je bio odbojkaš i dugo vremena zajedno su igrali u reprezentaciji. Odbojkom se počeo baviti u GIK Banatu da bi 1990. prešao u Vojvodinu koja je sinonim za srpsku odbojku i tu ostao četiri godine da bi otišao u Gabeku Montekjari kada su skinute sankcije Jugoslaviji. Nakon jedne sezone prešao je u Kataniju, gdje je takođe boravio godinu pa se vratio u Gabeku.
Ponovo nije ostao duže od godinu pa je otišao u Alpitur Kuneo gdje je boravio dvije godine, a potom u jedan od najboljih evropskih timova Sisli. Poslije Treviza otišao je u Asistel iz Milana i tu ostao tri godine, a iduće četiri proveo je u Pjaćenci. Od 2007. do 2009. igrao je za Trentino da bi tada otišao u Kuneo.
Posljednju sezonu u karijeri odigrao je u Rusiji gdje je nastupao za Zenit Kazanj i 2014. rekao defitivno zbogom. Nije mnogo čekao pa je preuzeo da trenira Peruđu, a tokom 2015. sjeo je na klupu reprezentacije umjesto dotadašnjeg veoma uspješnog selektora Igora Kolakovića koji se zasitio tog posla. Prije dvije godine uporedo je počeo da radi i u Veroni.
Za reprezentaciju je počeo igrati još 1991. sa samo 18 godina, da bi se svijetu predstavili na Evropskom prvenstvu 1995. godine kada su osvojili bronzanu medalju. Godinu kasnije osvojili su medalju istog sjaja na Olimpijskim igrama u Atlanti. To je bio samo uvod u ono što će se dalje dešavati jer se tim rastao pa je 1997. stigao do srebra na EP, da bi iduće godine stigli do istog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Japanu.
Na EP 1999. stigli su do bronze, da bi iduće u Sidneju na Olimpijskim igrama stigli do zlata što je i dalje najveći uspjeh srpske odbojke, a dominaciju nastavili su na EP 2001. kada su takođe bili šampioni. Od reprezentacije se oprostio bronzanom medaljom 2010. godine. Osvojio je mnoštvo medalja kao igrač kao i dvije Lige šampiona, a u moru individualnih priznanja izdvaja se ono iz 1997. kada je proglašen za najboljeg sportistu Jugoslavije. Kao selektor osvojio je tri medalje, od koje se izdvaja zlatna u Svjetskoj ligi 2016. kada je Srbija konačno stigla do vrha.
