Veliku igračku karijeru ima iza sebe dok je sada na najboljem putu da postane približno dobar trener i cijenjen je u svim klubovima koje je vodio ili igrao protiv njih kao i reprezentacijama.
Robert Prosinečki rođen 12. januara 1969. u njemačkom Filingen-Šveningenu od oca Đure i majke Emilije Đoković. Fudbal je počeo igrati u Štutgart Kikersima jer je mjesto njegovog rođenja veoma blizu grada Mercedesa i član mladog tima bio je od 1974. do 1980. kada je stigao u zagrabački Dinamo. Narednih šest godina bio je u omladinskim selekcijama i sa 18 godina našao se u prvom timu, ali je odigrao samo dva meča za Zagrepčane i nadaleko je čuven njegov incident sa tadašnjim trenerom ekipe Miroslavom Blaževićem koji je rekao da će pojesti svoju trenersku diplomu ako on postane vrhunski igrač.
Nesuglasice je iskoristila Crvena Zvezda koja je u to vrijeme pravila tim i spremala pohod na vrh Evrope pa ga je dovela u svoje redove 1987. Poslije jednog treninga u rukovodstvu kluba su odlučili da potpišu ugovor sa Robertom, kada su vidjeli o kakvom fudbalskom biseru je riječ. Iako je bio daleko najmlađi u timu, odmah se izborio za mjesto u startnoj postavi i postao nezamjenljiv u veznom redu tokom sve četiri sezone koliko je proveo u Beogradu. Već u prvoj sezoni se okitio šampionskom titulom, a nastupio je na 24 prvenstvena meča i postigao četiri pogotka. U sezoni 1988/89 istakao se golovima protiv Partizana (3:1) i Hajduka iz Splita (3:0), ali Zvezda nije uspjela da stigne Vojvodinu u prvenstvenoj trci. Sezona 1990/91 bila je vrhunac Zvezdinog petogodišnjeg plana i najbolja u karijeri Prosinečkog.
Robi je u pohodu ka osvajanju pehara Kupa šampiona odigrao svih devet utakmica i postigao četiri pogotka. Bio je jedan od ključnih igrača u timu. Dva gola je postigao protiv Grashopersa u pobjedi od 4:1 u Švajcarskoj i po jedan protiv Glazgov Rendžersa i Dinama iz Drezdena u pobjedama od po 3:0 u Beogradu. Golove koje je postigao iz slobodnih udaraca protiv Istočnih Nijemaca i Škota prava su remek djela, a na kraju je pogodio mrežu Paskala Olmete u prvoj seriji penala u finalu u Bariju i tako doprinio istorijskom uspjehu srpskog kluba. U Zvezdi je osvojio tri šampionske titule (1988, 1990. i 1991. godine), jedan nacionalni kup 1990. i Kup evropskih šampiona 1991. godine. Za “crveno-bijele” je odigrao 161 zvaničnu utakmicu i postigao 35 golova.
Uslijedio je jedan od najvećih transfera Zvezde u istoriji jer je prešao u veliki Real Madrid, ali zbog teške povrede nije igrao više od godinu. U Madridu nije bio ni blijeda sjenka igrača koji je nosio Zvezdu i za tri sezone upisao je 55 nastupa i deset golova. Zatim je otišao stepenicu niže u Ovijedo gdje je proveo sezonu nakon koje je napravio potez zbog kojeg su ga zamrzili svi navijači Reala, prešao je u Barselonu. Tamo je takođe proveo sezonu i na Nou Kampu u Kupu pobjednika kupova igrao protiv svoje Zvezde. Nije ga bilo na revanšu u Beogradu jer je tada situacija između Hrvatske i Srbije bila izuzetno zategnuta.
Poslije je prešao u Sevilju da bi 1997. stigao u Zagreb i tadašnju Kroaciju odnosno Dinamo koji je promijenio ime. Nakon tri sezone kratko je bio član Hrvatskog dragovoljca i onda je 2000. otišao u belgijski Standard iz Liježa. Poslije jedne sezone otišao je u Portsmut gdje je takođe boravio godnu i zatim stigao u Olimiju iz Ljubljane da bi karijeru privodio kraju u Zagrebu, klubu iz Kranjčevićeve ulice, a tokom 2005. odigrao je nekoliko susreta za Savski Marof.
Proglašen je najboljim igračem U20 Svjetskog prvenstva 1987. u Čileu, gdje je Jugoslavija postala šampion. Za reprezentaciju Hrvatske odigrao je 49 utakmica i postigao deset golova, a za Jugoslaviju 15 utakmica uz četiri gola. Prvi gol u dresu Jugoslavije dao je protiv Grčke 20. septembra 1989. u prijateljskoj utakmici. Igrao za Jugoslaviju na SP 1990, a za Hrvatsku na EP 1996, SP 1998. i SP 2002. godine.
Od 2006. do 2010. je pomoćnik selektora reprezentacije Hrvatske da bi 9. decembra 2010. “odjeknula bomba na Marakani” kada je imenovan za trenera svoje Zvezde. Ugovor je potpisao na dvije i po godine što mu je bio prvi samostalni trenerski angažman. Nije osvojio šampionsku titulu sa Zvezdom, ali je trijumfovao u Kupu Srbije 2012. godine. Robi je bio omiljen kod navijača Zvezde i kao igrač i kao trener, a otišao je sa suzama iz kluba 20. avgusta 2012. godine kada je podnio ostavku. Oktobra iste godine postao je trener turskog Kajzerispora kojeg je vodio jednu sezonu i onda sjeo na klupu reprezentacije Azerbejdžana. Tu je proveo tri godine i po isteku ugovora nije mu ponuđen novi pa je prihvatio ponudu FS BiH i od 4. januara ove godine zvanično je selektor reprezentacije.
