Bio je vrhunski košarkaš dok nimalo ne zaostaje ni kao trener. Kada se prezivate Obradović onda vam je košarka u genima i jasan vam je put u životu. Ipak, nije riječ o Želimiru Željku Obradoviću već o Saši Obradoviću koji vodi Lokomotivu Kubanj.
Saša je profesionalnu karijeru započeo u Crvenoj Zvezdi dok je prve košarkaške korake napravio u beogradskom Radničkom. U seniorski tim Zvezde uveo ga je Vlade Đurović 1987. godine dok je veću minutažu dobio kod Zorana Slavnića. U voljenom klubu ostao je do 1993. godine pa je sa slavnim prezimenjakom vodio velike bitke kao igrač u vječitim derbijima. Obojica su bila plejmejkeri da bi stariji Obradović 1991. postao trener “crno-bijelih” i svoju ekipu vodio protiv mlađeg kolege. Posljednje sezone u crveno-bijelom dresu stigao je do titule u SR Jugoslaviji da bi kao najbolji košarkaš lige tokom ratnih godina napustio tim i otišao u Francusku gdje je nastupao za Limož kojeg je tada vodio Božidar Maljković.
Ipak, Franuzi su ga zamijenili Amerikancem Denijem Jangom, ali je imao ugovor sa ekipom pa je radio samostalno dok je tokom plej-ofa 1994. ponovo nosio Zvezdin dres i ponovo bio njen najbolji igrač i ponovo stigao do šampionske titule. Nakon novog trofeja ponovo je otišao u klub gdje je radio srpski trener, a Svetislav Pešić ga je doveo u Albu. Bio je jedan od klučnih igrača koji su ekipi iz Berlina donijeli titulu u Kupu Radivoja Koraća i tokom tri sezone u glavnom gradu Njemačke ostavio je dubok trag jer je bio nosilac igre.
Uslijedio je odlazak u novi klub pa je 1997. godine pojačao rimsku Lotomatiku i ponovo bio jedan od najboljih košarkaša ekipe. zatim se desio novi povratak u Zvezdu koja je 1999. godine igrala u Ligi šampiona, ali je on protekao neslavno. Tokom Evropskog prvenstva iste godine u Francuskoj pokidao je Ahilovu tetivu tako da je za svoj omiljeni tim odigrao samo jednu utakmicu na kraju sezone što je bio veliki hendikep za tim sa Malog Kalemegdana. Potom je prešao u Budućnost koja tih godina nije štedila pare da stvori moćnu evropsku ekipu, ali tu nije bio na svom nivou pa je nakon godine došlo vrijeme za rastanak.
Nakon toga došlo je do nove saradnje sa trenerom Pešićem koji ga je doveo u Keln gdje je imao problema sa povredama pa nije mnogo igrao, a na kraju sezone 2004/05 prihvatio je ponudu uprave da bude trener. Samo dvije godine kasnije stigao je do šampionskog pehara, a ekipu je napustio sezonu poslije jer se ona raspala usljed velikih dugovanja. Zatim je otišao u ukrajinski Kijev, da bi nakon jedne godine preuzeo poljski Turov. Tu se nije proslavio i otpušten je nakon šest utakmica. Uslijedio je povratak u Ukrajinu gdje je naredne dvije sezone vodio Donjeck (2010/12). Poziv Albe nije mogao da odbije i sa njom je pravio odlične rezultate dok drugu sezonu troši na klupi bogatog Lokomotiva.
Bio je neizostavni član reprezentacije od 1995. do 2001. godine kada se oprostio od dresa sa nacionalnim grbom u kojem je osvojio šest medalja. Važi za velikog hedonistu, uživa u hrani i piću. Voli da putuje i obilazi egzotične turističke destinacije. I dalje živi sportski, trenirajući sa igračima i odlazeći u teretanu. Ističe da je veliki navijač Crvene Zvezde, sa obzirom da je ponikao u ovom klubu. Zaplakao je prije utakmice Evrolige Albe sa Zvezdom jer su ga navijači dočekali ovacijama i jednostavno nije mogao da kontroliše emocije.
