Kada god igra protiv svojih bivših timova od igrača traži da daju svoj maksimum da bi došli do pobjede. Siniša Mihajlović sa Torinom će gostovati Laciju na Olimpiku gdje će tražiti bodove za proboj u gornji dio tabele.
Mihajlović je rođen 20. februara 1969. godine u Vukovaru dok je u Borovom selu počeo da se bavi fudalom. Prvo je igrao na poziciji lijevog krila da bi dolaskom u Italiju prekomandovan u štopera. Ljeta 1988. prešao je u Vojvodinu gdje je već u prvoj sezoni postao standardni prvotimac sa 31 odigranom utakmicom, a pod vođstvom trenera Ljupka Petrovića Novosađani su 1989. postali šampioni Jugoslavije nakon 23 godine. Poslije dvije i po sezone provedene u Vojvodini 10. decembra 1990. potpisao je ugovor sa Crvenom Zvezdom za rekordno obeštećenje jugoslovenskog fudbala koje je iznosilo milion njemačkih maraka.
Zanimljivo je da su taj rekord u Zvezdi kasnije oborili samo Darko Kovačević i Aleksandar Pešić. U novi tim Mihajlović je stigao zajedno sa trenerom Petrovićem i odlično se uklopio. U prvoj sezoni odigrao je 14 ligaških utakmica i Zvezda je na kraju osvojila titulu, ali iz te sezone najviše se pamti njegov gol iz slobodnog udarca u revanšu polufinala Kupa evropskih šampiona protiv Bajerna kao i centaršut u nadoknadi vremena kad je loptu u svoj gol sproveo Klaus Augentaler za do tada neviđeno slavlje na Marakani “kada se nebo otvorilo, a stadion eksplodirao”. U finalu KŠ bio je jedan od strijelaca za Zvezdu sa bijele tačke dok je bio i dio ekipe koja je postala šampiona svijeta u Tokiju. Ostao je još jednu sezonu i prešao u Romu.
Tu ga je trenirao Vujadin Boškov, a Mihajlović nije bio ni blizu nivoa iz Zvezde. Uslijedio je prelazak u Sampdoriju i tokom četiri sezone odigrao je 110 ligaških utakmica i postigao 12 golova. Kada je Serđo Kranjoti počeo da sklapa drim tim u Laciju 1998. jedan od igrača koji je morao doći bio je i Mihajlović koji je stigao za 8,5 miliona funti. Te sezone postigao je tri gola iz slobodnih udaraca na jednoj utakmici pa je uz Đuzepea Sinjorija jedini igrač kojem je to pošlo za nogom.
Poslije šest uspješnih sezona otišao je u Inter kojeg je vodio njegov prijatelj Roberto Manćini i tu je ostao dvije sezone i završio karijeru. Oproštajnu utakmicu odigrao je 28. maja 2007. godine u Novom Sadu i počeo je da radi kao pomoćni trener u Interu dok je prvi samostalni posao imao u Bolonji. Od 8. decembra 2009. uspješno je vodio Katanju sa kojom je imao ugovor do 2011. Zahvaljujući uspješnom vođenju kluba sa Sicilije, sa kojim je zauzeo 13. mjesto na kraju sezone, postavljen je za glavnog trenera Fiorentine u sezoni 2010/11. Međutim smjenjen je poslije sedam poraza i tri pobjede u prvenstvu nakon čega je imenovan za selektora Srbije.
Nije se mnogo proslavio na toj funkciji pošto ekipa nije izborila plsaman na Mundijal u Brazilu. Nakon smjene preuzeo je Sampdoriju pa je od 2015. vodio Milan u kojem je dobio otkaz zbog lošijih rezultata da bi zatim prošle godine preuzeo Torino.
Prvo je igrao za mladu reprezentaciju Jugoslavije sa kojom je na Evropskom prvenstvu za igrače do 21. godine 1990. zauzeo drugo mjesto. Za seniorsku reprezentaciju SFR Jugoslavije je debitovao 16. maja 1991. u kvalifikacionoj utakmici za EP 1992. sa reprezentacijom Farskih ostrva u Beogradu.
Nakon raspada SFRJ od 1994. je nastavio da igra za reprezentaciju SR Jugoslavije. Bio je dio tima na SP 1998. u Francuskoj gdje je odigrao četiri utakmice, kao i Evropskom prvenstvu 2000. u Belgiji i Holandiji, gdje je odigrao jednu utakmicu.
Posljednji meč u dresu reprezentacije, tada već Srbije i Crne Gore, odigrao je 7. juna 2003. u kvalifikacionoj utakmici za EP 2004. sa reprezentacijom Finske u Helsinkiju. Za reprezentacije SFRJ, SRJ i SCG odigrao je 63 utakmice uz devet postignutih golova.
